STAZE, LICA, PREDELI

Fra Franjo Grebenar, onaj koji je vidio Duha Svetoga

Ipak, meni je danas, nakon što se više ne bavim istraživanjem ratnih zločina u Središnjoj Bosni, najvažnija jedna poslijeratna lekcija koju je fra Greba udijelio vjernicima, a koju sam čula nebrojeno mnogo puta.
Kolumna / Kolumne | 03. 12. 2022. u 09:52 Gloria LUJANOVIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Među Hrvatima Središnje Bosne, sklonim legendama i mitovima, nijedno se fratarsko ime u poslijeratnoj povijesti nije uzdiglo tako visoko kao ime fra Franje Grebenara, člana Franjevačke provincije Bosne Srebrene koji je rat proveo u opkoljenoj Lašvanskoj kao župnik u crkvi Duha Svetoga u Novoj Biloj. 

Fra Franjo Grebenar bi da nije bilo rata ostao tek jedan od bosanskih fratara, poznatih samo onima u čijim je župama služio. Međutim, i u ratu i miru, a osobito u ratu, blagost, pravednost i dobrota, kao neke od ljudskih vrlina nisu rezervirane samo za kršćane, naprotiv, a fra Greba ih je, istinski živio. Njegovo sam ime prvi put čula u obiteljskom domu i u školi, njegove su se anegdote i humoristične  dosjetke prepričavale generacijama, a kasnije, kao novinarka, baveći se sudbinama Hrvata Središnje Bosne u ratu, shvatila sam koliko je zapravo bio važan tom narodu,  u jednom od najgorih razdoblja što su ga kao kolektiv preživjeli.

Foto:Internet / Fra Franjo Grebanar i fra Zoran Livančić s vojskom 

Fra Greba je rođen u Malom Mošunju, selu nadomak Viteza, 1951. godine, a franjevački je habit obukao u Visokom 1970., a teologiju studirao u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 1979. u Njemačkoj, a služio u Tolisi, Livnu, Breškama kod Tuzle, Podmilačju kod Jajca, Brajkovićima, Ovčarevu i Novoj Biloj do smrti. Preminuo je 1. prosinca u Novoj Biloj 2010. godine. 

Jedan je od onih fratara koji su istinski dijelili sudbinu naroda kojem su pripadali, ali i sudbinu zemlje u kojoj su rođeni: rat će provesti u opkoljenoj Lašvanskoj dolini gdje će stvoriti čudo – bolnicu u crkvi, valjda jedinu takvu na svijetu, potom će u Brajkoviće, ratom rasturenu župu kojoj je trebalo vratiti život, a onda u Ovčarevo, još jednu veliku župu kod Travnika u vrijeme prvog poslijeratnog povrataka koji su travnički Hrvatima platitli s nekoliko života.

Fra Grebu su, čini mi se, svi voljeli. Ponekad imam dojam da nema osobe u Lašvanskoj dolini kojoj ovaj svećenik nije pružio ruku, zagrlio je ili je ispovijedio. O njemu su, s divljenjem i oduševljenjem, pričali i djeca i starci. Jedan je od onih ljudi kojem nitko ništa ne zamjeri, na kojeg se nitko nikad valjda nije ljutio, koji ih nije razočarao u najgorim danima njihovih života.

Kada je život u Lašvanskoj dolini bio tako jeftin i ništavan, fra Greba ga je činio neuništivim; kada je smrt bila teška tolikim ranjenicima, fra Greba ju je olakšavao, kada su tolike oluje i hulje protutnjale tim krajevima i toliko zla nanijele ljudima, on je javno pozivao na oprost, na mir, na pomirenje.

Kada je završio studij i zaredio se za svećenika u Njemačkoj, mogao je birati gdje će ostati raditi kao župnik, a on se, tvrdoglav kakav jest, vratio u Bosnu gdje je, po vlastitom kazivanju, želio i umrijeti.

“Mnogi su iz Srednje Bosne (i svećenici) pred ovaj rat otišli u mirnije krajeve bez rata i možda im je u ratu bilo dobro. ali ja vam kažem da oni danas nisu sretni i da se kaju što su išli. Ne mogu nas ni u oči pogledat, a rijetko i dolaze. Velika je sreća ostati sa svojim narodom i sve strahote rata propatiti i proživjeti čistog obraza. Ni za ovo se nikad nisam pokajao“, rekao je svojedobno.

Ipak, meni je danas, nakon što se više ne bavim istraživanjem ratnih zločina u Središnjoj Bosni, najvažnija jedna poslijeratna lekcija koju je fra Greba udijelio vjernicima, a koju sam čula nebrojeno mnogo puta.

Kada su, naime, krenuli vjernici s njime na misu na neko bosansko brdo s ciljem da mole Boga za kišu, tako okupljene, fra Greba ih pitao: “A gdje su vam kišobrani? Nitko nema kišobrana, a idete Boga moliti za kišu!“

U ovoj se kratkoj priči ogleda sva moć i snaga te tvrde bosansko-katoličke vjere koju je imao, te njegove kozerštine i šarma zbog kojih su ga voljeli, ali i one Andrićeve iz pisma Tugomiru Alaupoviću: "Žao mi je kad pomislim da izumire svakim danom naša stara čulna Bosna, a nema nikog da zabilježi i sačuva mrku ljepotu nekadašnjeg života... A žao mi je kad pomislim da sa svakom starom ženom umre jedan stih i sa svakim fratrom biva zakopana jedna istorija.“

Kopirati
Drag cursor here to close